SVITLO NA KRAJU

Ako smo navikli da nam dijalektalno pjesništvo dočarava jedan svijet gotovo ovjekovječen u svojoj zaustavljenoj gesti i tvarnosti, stihovi Mikota Bratanića upozoruju na realitet. A taj je da smo uronjeni u ubrzanu mijenu koja ne poštuje konvencije, ni sentimentalne navike, te nam jedino prihvaćanje te činjenice omogućuje preživljenje, tj. da nastavimo živjeti i raditi u svom lokalnom govoru. To je razvidno primjerice kad se pjesnik nađe u ambijentu tradicionalnih izraza kao što su crkva i groblje (Kako to gre). U tom groblju starih riječi, kako Bratanić kaže: plača ne čujen / a nison gluh; stari svijet ne umire ni praskom, ni cviljenjem. Nije toliko tragično to, koliko da: Unuci ne piju vino / Niti ga činidu / U didoven lozju bori / I trova usođena i zalivana / Iz didove gustirne /  Unuci prodoju u kartini /  Na deke / Kod crikve / a didi mučidu (Novi posol). Bratanić bilježi slom pasatizma i za njega vezanog idealizma, nastupanje realizma sa svojim bolno sivim tonovima i dočašće, kako god to možda pretjerano zvučalo, svojevrsne puste zemlje našeg uljudbenog smiraja.
Zvonimir Mrkonjić