SPLIĆANIN

Ljubo Plenković (1926.- 1998.), rođen je u tipično splitskoj težačkoj obitelji koja usprkos neimaštini kao da je bila tribina za svakidašnje pučke šale, dosjetke, priče. Uz oca nadarenog pučkog pripovjedača razvijao se talent autora kojem je objavljen niz literarnih ostvarenja: romana, pripovjedaka, poema, pjesama, humoreski. Godine 1990. izlazi mu zbirka pripovjedaka Da se ne zaudobi pisanih na autentičnom splitskom dijalektu. Tada dovršava roman Splićanin i ostavlja ga kao zalog sugrađanima. Ovo je roman pisan na splitskom čakavskom dijalektu, a zanimljivim ga čini činjenica da je to prvi takav roman uopće.
Roman Splićanin ima autobiografske karakteristike, a uvodi nas u Split iz razdoblja između dva svjetska rata, pa se velikog broja riječi iz romana stariji Splićani sjećaju sa sjetom, a mlađi ih slabo poznaju ili uopće ne poznaju. Knjiga je osim priče koja plijeni pozornost sadržajem i bogat izvor dijekatnih frazema koji se danas ne koriste u tolikoj mjeri, osim sporadično  (upast u kašetu brokav; sritan ka da se rodi  u vrčinu; glup ka motika; radit  ka zvir; pisat ka maška repon). Glavna zadaća romana je trajno potsjećanje na na nekadanji leksik običnoga splitskog puka.  Uzme li se u obzir da je današnji splitski govor u znatnoj mjeri pod utjecajem novoštokavštine, taj pokušaj revitalizacije splitske čakavice, barem u ponekim prigodama, zavrjeđuje pažnju i podršku. Ovaj perom zaustavljeni trenutak iz života starih Splićana zapravo je iznimno lirski uspio oproštaj sa Splitom kakvoga više nema.