Napisali su o Juditi

Prvi “kritički osvrt”

Napisao je vrlo mnogo djela namijenjenih tiskanju, od kojih nemali dio knjižari posvuda šire i prodaju, učeni ljudi ih hvale, a potomci će ih štovati. To su, ukratko prikazana, ova: […] Pripovijest o Juditi,urešena ilirskim ritmovima i skladno prevedena, tako da oni koji su vješti tom jeziku ne mogu pročitati ništa ljupkije i ništa ugodnije, u šest knjiga. (Frane Božićević: Život Marka Marulića Splićanina, oko 1530. /izvornik na latinskom/)

“Otac umjetnoga pjesničtva u Hrvatah”

Ako hoćemo da prosudimo valjano djelovanje budi kojega znamenitoga čovjeka, treba da poznamo prije svega dobu, u kojoj je živio; javno i duševno stanje domovine njegove, što je na njega uticalo; i znamenite suvremenike koji ga okružavahu. Ako tko, to zaslužuje doista Marko Marulić, kao otac umjetnoga pjesničtva u Hrvatah, da se oko njegove slike takav okvir ovije, iz kojega će proviriti svakolika doba života njegova. […]
Nu premda je predmet zajedno svet i pobožan, obuko je pjesnik, osobito Juditu, u taku odjeću, da se čini čitatelju, da junačku posve svietsku pripovjest čita; jer obiluje heroičkimi slikami, ter se u njoj opisuju strasti i lasti ljudske živimi bojami, i jer su upleteni mudri savjeti i lukave spletke u čin pripovjesti tako, da se ova podiže kadikad do vriednosti prave Epopeje. S toga imadu uprav ove dvie pjesni [tj. Judita i Suzana, op. B. L.] , gledeć na vrieme kada su pisane, medju pjesmami Marulićevimi najveću vriednost. (Ivan Kukuljević Sakcinski: Marko Marulić i njegova doba, 1869).

“Oduran Vam zastarjeli jezik…”

Milostiva gospodjice! […]
Aprije svega bio je Marulić predmet Vašega zazora. I to za što? Zagledaste jednom u njegove pjesme, a jer se tamo malo toga nalazi, što će ugoditi modernomu ukusu t. j. želji za onimi iskrami čovječjega uma i srdca, što se zaodjevaju u osam redaka te ne ištu, da se štilac osobitom osbiljnosti duševno na njih pripravlja – od tuda priezor i mržnja ne samo Vaša, ne samo mladih krasoumnih Hrvatica, već bogme i muškaraca, koji se inače rado iztiču kao osobiti poznavatelji knjige i nepogrešivi sudci njeni. To je žalostan pojav naše moderne kulture. […]
Oduran Vam zastarjeli jezik: kamo sreće, da ga svi znamo tako, kako su ga znali oni; naš bi se književni puno okoristio sa onoga staroga jezika, pa ne bismo bar morali čitati najkrupnijih barbarisama i idiotisama, kojih su njeki pisci moderni crpli bud iz fraseologije tudje bud iz sama sebe: liepih li vriela oplemenjivanju književnoga nam jezika! Tko zapinje o njihovu jeziku kao zastarjelu i smiešnu, neka se sjeti samo Athenjana Periklove dobe, koji su svojega starovjerskoga Homera čitali udivljenjem, ne tarući se o njegovu jeziku i preživjelu ukusu, neka se sjeti Talijana, kojim su Dante i Tasso još uviek prvaci, ma i ne pisali sadašnjim jezikom salona toskanskih i rimskih. […]
Ta to čini stare klassike toli zaslužnimi i vriednimi, što ih ne čitamo rad splošnoga sadržaja njihovih djela, već nasladjujuć se pojedinimi mjesti, gdje god ih otvorili, o pojedinih krasnih mislih, zrelih nazorih i o savršenom slogu, to nam obrazi i oplemenjuje srdce i dušu.
(Ferdo Müller: Kako valja čitati pjesnike, a napose Marulićeva “Juditha”, 1877)

Jedan porazni sud

Ako tko staru našu literaturu uzme pisati na osnovi kulturnoga našeg razvoja, a ne na osnovi estetičkijeh spekulacija, tomu će lako poći za rukom naći dosta zanimljivijeh stvari i u pisca inače dosadnoga, kakav je n. pr. Marko Marulić, za kojega su svi složni, koji su ga čitali, da mu ne stoji pjesnička vrijednost baš visoko iznad ništice.
(Tomo Maretić, u osvrtu na Crtice iz hrvatske književnosti Ivana Broza, 1888)

Humanistička kultura i kršćanski duh

U ovom Marulićevu biblijskom epu nalazimo neki dualizam, neko talasanje medju zahtjevima humanističke škole i oštrim asketičnim načelima, što dakako vrijedja naš moderni ukus, ali koji dualizam je sasvim prirodan u čovjeka one kulture i onake moralne ćudi. Humanističko obrazovanje bijaše u Marulića ljuska, sjajna dakako, ali pusta ljuska. Humaniste u Italiji nastojahu ne samo da pišu kao što su latinski klasici pisali, već da jednako s njima misle i osjećaju. U Marulića nasuprot nalazimo u formi tragove humanističke kulture, dok su mu misli i osjećanja prožeta kršćanskim duhom i naukom. Današnji estetični nazori nijesu dakako oni XV. vijeka, naš je književni ukus toliko različit od onoga, koji vladaše 1501. godine, da naš sud o tadašnjim umnim plodovima, ma koliko se mi prenijeli mišlju i duhom u ono doba, ne može nikako da bude potpuno objektivan i pravedan. Ali je svakomu red priznati, da Marulićeva “Judita“ za vrijeme, u koje je bila pisana, za osobite prilike društva, kojem bijaše namijenjena, bijaše sa svakog gledišta tako znamenita i ugledna pojava, da je zasluživala sve one pohvale, kojima je suvremenici pa i kasniji naraštaji obasipahu.
(Petar Kasandrić: Marko Marulić. Život i djela, 1901).

Epska amplifikacija

Iz same se ocjene razabira, da je pjesniku “Judite“ svakako preča moralna tendencija nego pjesnička obradba, ali se opet može kazati, da je pjesnik pored sviju velikih poteškoća, koje mu je nametala njegova strofa, umio podosta lijepih pjesničkih crta unijeti u svoje djelo; a sama dikcija, koliko pjesnika nije amplifikacija gdjekad predaleko zagnala, u opće je jedra i izrazita. Ima u “Juditi“ mjesta, poimence poredaba, koje su po našemu ukusu krupne, ali mi se čini, da dobro pristaju naivnim okolnostima, u kojima se nahode obadva neprijatelja. U ostalom da je “Judita“ i slabije pjesničke cijene, nama bi bila draga, te bi nam već sam pijetet prema Maruliću, ocu umjetnoga pjesništva našega, nalagao da jê čitamo i bez obzira na njezinu važnost u povjesti hrvatske književnosti.
(Milivoj Šrepel: O Maruliću, 1901)

Jedan negativni sud

Većim je dijelom pjesma slobodni i razvučeni prijevod iz biblije (n. pr. riječi Holofernove Akioru, Akiorovo opisivanje moći Israelove, pjesma zahvalnica Juditina i t. d.), tako da se u njem izgubiše ljepote originala. Pripovijest ide sasma po Sv. pismu, kao da se je pjesnik bojao preinačiti štogod. Kićenje stoji u tome, što pjesnik umeće kadikad kakvu prispodobu, i gdje je u bibliji štogod samo spomenuto, opširno kaže bez obzira, koristi li, ili škodi to rastezanje cjelini. […] I ako “Judita” ne daje literarnog uživanja, zanimljiva je već kao kulturni spomenik, a još više zbog načina, kako je nastala. Jer nije slučajno, što je Marulić odabrao baš Juditinu povjest, da je pjesnički obradi. Njegov je rad potekao iz plemenite namisli, da dade štiva i onima, koji “dijačke” knjige ne razumiju, a štivo je izabrao baš gledajuć žalosno stanje domovine svoje, koju su tudjinci bili pokrili.
(Milorad Medini: Poviest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku. Knj. I. XVI. stoljeće, 1902.)

“Ti si probudio Perseja jezika našega”

Dok je tu u Fiorenci Cellinijev Persej, duh mladosti i slobode, duh snage i preporoda, odsjekao i nad trg gradski pred vijećnicom nad glave puka pružio glavu noći, laži, otrova i kukavštine – glavu M e d u s i n u, dok na istom mjestu duh slobode rukom J u d i t e Donatellove siječe glavu ropstva, glavu satrapa Holoferna, dok je u tim simbolima slavila preporođena Fiorenca pobjedu, tamo preko mora, u Hrvatskoj, pade iza Kosova i Bosne, pade na Udbini cvijet plemstva našega, azijatska aždaja, tuđinska Meduza pade kao mòra, kao vampir na prsa narodu, ali J e d a n, – ali Ti Marule slavni, ti si probudio Perseja jezika našega, ti si, pjesniče i pravedniče, već onda u Juditi htio probuditi dušu našeg pogaženog naroda, ali u mraku ti si, Marko Maruliću, ostao glas u pustinji i zato je tako tužna, tako zaplakana tvoja Judita, kip majke Hrvatske, pored trijumfalne sablje i krvavog balčaka toga Perseja i florentinske Judite, ovih tvojih srećnih, pobjedničkih, slobodnih savremenika. Ili zar odista ni molitva, ni sveta molitva svetog pjesnika i svete pjesme starog, mudrog i svetog Hrvata ne može ni danas još ganuti to roblje, to kukavno roblje hrvatsko, kojemu je svaka baba Meduza i svaki špicl Holoferne.
Zar je odista posljednji uzdah hrvatski – plač naše Judite, uzdah Katarine Zrinjske? (Antun Gustav Matoš: Pod florentinskim šeširom, 1911)

Plastičnost i slikovitost

Marulićeva “Judita“ ima lijepu pjesničku cijenu, i pokušaj, da se on kao pjesnik podcjenjuje, ostao je posve osamljen. Marulić se bavio slikarstvom i vajarstvom, kako u životopisu njegovu pripovijeda Natalis […]. Slikovitost i plastičnost u posve jednostavnom, realističnom promatranju prirode i ljudi, glavna je odlika njegove poezije. Marulićev realizam, osobito u opisima prirode i ljudske strasti, u izvedenim poredbama, što sjećaju na staroklasičku epiku, biva i u svojoj plastici grub.
(Branko Vodnik: Povijest hrvatske književnosti. Knjiga I.Od humanizma do potkraj XVIII. stoljeća, 1913)

Više erudit nego pjesnik

Istina, ova težnja, da se kršćanski predmeti prikažu u vergilijansko-klasičnom ruhu, lako se pretvarala u mehaničku imitaciju izvanjskih ukrasa starih pjesnika, pa toj opasnosti nije umakao ni naš Marulić. On se doduše već na početku spjeva odrekao zazivanja Apolona i Muza, pa je još i kasnije posumnjao u vrijednost tih “poetskih tašćin”, ali je ipak svoj spjev protkao mitološkim i historijskim sjećanjima, koja djeluju više kao posao humanističkog erudita nego kao posao pjesnika (tako kad ljepotu Juditinu ispoređuje s ljepotom najčuvenijih žena u historiji – što je kao opće mjesto u tadašnjoj poeziji ponovio i u Suzani – ili kad poslije asirske gozbe navodi primjere zlih posljedica pijanstva). Na sreću stari pjesnici nisu za Marulića ostali samo riznica lako pristupačnih ukrasa, već su na njega djelovali i na onaj jedini umjetnički, korisni način, koji je uvijek oplođivao književnost, to jest, tako da su izoštravali njegove vlastite sposobnosti za opažanje i oblikovanje. Tako se dogodilo da je u Marulića na mahove zaista progovorila pjesnička fantazija i da je ispod njegova pera izišao niz živih i realističkih prizora i slika, kakvih dotad nije bilo u hrvatskoj književnosti. […]
(Mihovil Kombol: O Marku Maruliću, 1950)

Dante kao paralela

U ovom tekstu često spominjani Dante (a Marul s njime dijeli čak i etički i estetski ideal svitlosti) nameće se i kao paralela za zaključak; stara je, uostalom, tvrdnja da je Marulićeva važnost za hrvatsku  književnost ne samo analogna nego, zbog naših oskudnosti, čak i veća no značenje Danteovo u talijanskoj književnosti. Mi ćemo, ne presuđujući takvu dilemu, završiti navođenjem uzvišene formulacije Malherbeova položaja u francuskoj književnosti, što ju je napisao pjesnik Francis Ponge, uvjereni da neće izgubiti mnogo na istinitosti kad se bude odnosila na slučaj Marka Marulića: “On je popločao naše dvorište, postavio temelje i sagradio boravište u kojemu svaka riječ ima pravi obujam.”
(Tonko Maroević: Marulova plavca nova, 1971)

Na liniji otpora

Judita je najcjelovitije, najzatvorenije i najzrelije Marulićevo pjesničko djelo. U njoj je pedesetgodišnji pjesnik napisao svoje najbolje stihove koji i danas zvone poetski čisto i uvjerljivo. Judita je pisana na liniji suprotstavljanja osvajaču, na liniji otpora koji u hrvatskoj književnosti traje od vinodolskog popa Martinca i nepoznatih glagoljaša pa do Mažuranića i Kranjčevića, a u odgovarajućim varijantama, tako reći, i do najnovijega vremena.
(Marin Franičević: Judita Marka Marulića Pečenića o četristo pedesetoj godišnjici prvoga poznatog izdanja, 1972.)

Antike više u hrvatskoj Juditi nego u latinskoj Davidijadi

Iznenađuje činjenica što u biblijskom epu Juditi, ponešto protkanom kršćanskim poukama, polovicu kataloga lijepih žena predstavljaju likovi iz poganskog mita. Iako u proemiju tog epa odlučno odbija pomoć Apolona i Muza, Marulić je ipak odviše humanist a da bi se mogao odreći antičke mitologije, koja je ne samo antičkim pjesnicima nego i humanistima bila nepresušno vrelo poetskih slika. Zato se u Juditi, osobito u IV i VI knjizi, spominje više poganskih božanstava i čine aluzije na brojne mitove, čak i na neke koji se ne navode često. […] S obzirom na to da je Davidijada spjevana na latinskom jeziku u heksametru, tipično antičkom stihu, očekivali bismo da ćemo u njoj naći relativno više građe iz antičke mitologije nego u Juditi. Ipak nije tako.
(Veljko Gortan: Čitajući Marulićevu “Davidijadu” i “Juditu”, 1972)

Dva epa – dva tipa

Konstatirali smo da Judita ima svojstva linearnosti, površine, tektoničnosti, mnoštvenosti i jasnoće, dok je za Osmana karakterističan slikarski način, dubina, atektoničnost, jedinstvenost i nejasnoća. To nam omogućuje da govorimo prvo o principima organizacije tih dvaju epova u užem smislu, a zatim o načinima njihove normiranosti. a) Princip organizacije epskoga djela nije u oba slučaja isti. U renesansi se ono ustrojava prije svega po formalnim principima, po kriteriju strukture, pravilnosti odnosa među pojedinačnim elementima, kako fabularnim tako i svima drugima. Rečeno je već ranije kako se u Juditi tektoničnost, simetrija, nametnula kao vodeće načelo; ovdje treba dodati kako i sve druge karakteristike nužno vode prema organizaciji epa na formalnoj osnovi. Linearnost je, tako, izraz nastojanja da se uspostavi zakonita struktura djela: svi su elementi međusobno jasno odvojeni a zatim pravilno ulančeni, te tako postaje očita formalna zakonitost kojoj se podvrgavaju. Površinski način prikazivanja također je plod težnje za formalnom čistoćom: zbog odsutnosti drugoga plana i djelovanja nevidljiivih elemenata, postaje jasniji simetrički kriterij po kojemu je materijal organiziran. O tektoničnosti kao centralnoj liniji organizacije već je bilo riječi. Slično je i s mnoštvenošću; svaki od elemenata mora biti dovršen i u seb i cjelovit kako bi mogao ulaziti u sprege s drugim elementima, da bi im mogao biti komplementaran ili s njima tvoriti simetriju. Bez dovršenosti ne bi to bilo moguće kao ni bez jasnoće koja čini da odnos među elementima bude vidljiv i ujedno pruža mogućnost da se lementi po formalnome kriteriju organiziraju.
(Pavao Pavličić: “Judita” i “Osman” kao tipovi epa, 1976)

Prvi primjerni autor

Gledajući iz historijske, uskoro polumilenijske, perspektive žaliti je zakašnjenje u objavljivanju, stanku između nastanka i prvotiska (1501-1521), jer je fenomen Judite postao prijeloman datum u konstituiranju novovjekovne hrvatske književnosti. […] Impozantna je njezina sugestivnost na crti literarne tradicije, navlastito kao epski uzorak od Karnarutića do I. Mažuranića. U toj tradiciji Marulić je prvi izborio status primjernog autora u kurcijusovskom smislu; njegov spjev je progresivno utjecao na suvremenike, na zaokret prema “pučkom” jeziku, te na oblikovanje jezične i književne samosvijesti. Ta historijska funkcija Judite jednako je važna kao i njezina imanentna pjesnička vrijednost.
(Mirko Tomasović: Pjesničke i poetičke osobitosti Marulićeve “Judite”, 1988)

Tužna trajnost tematike

I kao što Juditino nastojanje oko vlastite ljepote ima točno određenu svrhu, tako i Marulićevo oko Juditine. Poezija je za njega figura realnosti. Judita je živa, suvremena vizija. I kao što ona može sjediti s banicama (!) i odijeva se o uzoru na suvremene splitske gospođe, tako i Oloferne više nalikuje na kakva pašu ili vezira negoli na starozavjetnog silnika. Ali, to i jest smisao Marulićeva djela: “Turci kod Splita” pravi su objektivni korelativ njegovu pjevanju, pa su stoga Judeja i Jeruzalem pod nemilosrdnim asirskim nasrtajem zapravo “prilike”; ali takve koje, tri stoljeća kasnije, kao Kukuljevićevi Juran i Sofija, odnosno Turci kod Siska, dokazuju aktualnost i tužnu trajnost marulićevske tematike.
(Ivo Frangeš: Dike ter hvaljen’ja meštra Marula, 1989)

Riječi danas razumljive i danas nerazumljive

Pri čitanju Judite jezik se Marulićev čini relativno težak. To zacijelo dolazi otuda što je morao biti stegnut u dvostruko rimovani dvanaesterac čija je ukalupljenost često dovodila do tako neobičnih izričaja ili konstrukcija da ih je i sam Marulić objašnjavao u bilješkama, a to su činili i priređivači u komentarima. Ali kad u tekstu Judite promotrimo svaku leksičku jedinicu zasebno, onako kako je obrađena u rječniku, tada Marulićev jezik postaje mnogo razumljiviji. Prema mome istraživanju samo jednoj trećini Marulićeva rječnika pripadaju riječi koje su živjele u Marulićevo doba i još pokoje stoljeće; ostale dvije trećine Marulićevih riječi i danas su potpuno jasne, prozirne. To predstavlja izuzetno velik postotak razumljivosti Marulićeva teksta danas.
(Milan Moguš: O Marulićevoj frazeologiji, 1994)

Osobine klasičnog epa

Poetiku klasičnog antičkog epa, zajedno s normiranim i kodificiranim retoričkim habitusom, prvi je u hrvatski ep unio Marko Marulić epom Judita. Nasljedujući temom srednjovjekovnu kršćansko-biblijsku epiku, a poetičkom strukturom antičku, homersku i, nadasve, vergilijansku epiku, Judita je u hrvatsku književnost unijela sve osobine i karakteristike klasičnoga epa, te u hrvatskoj književnoj kulturi konstituirala epski model koji će biti produktivan više od dva stoljeća. U Juditi se epske figure javljaju, kao i u njezinim klasičnim uzorima, na točno predvidivim mjestima, retorički sastav figura sličan je figuraciji u Homera i Vergilija, a figure imaju identične ili slične funkcije kao i u drugim klasičnim epskim djelima europske književnosti. Marulić je Juditom u nacionalnoj kulturi započeo novu književnu vrstu, koju je – kao humanistički pjesnik – želio oblikovati na tradiciji antičkog klasičnog epa.
(Dunja Fališevac: Figura u epu. /Na primjeru Marulićeve “Judite“/, 1995)

Sposobnost asimilacije književnih poticaja

Marulić je prvi hrvatski pisac koji je u samo jednom djelu uspio asimilirati najveću, gotovo svu raspoloživu količinu književnih poticaja. Ima u njega duboke svijesti o antičkoj epici i lirici, retorici i moralistici, ima u njega i jake svijesti o doktrinarnosti srednjovjekovlja, odjeknu ponekad u njega stihovi koji su izišli iz lektire Petrarkinih ljuvenih kancona i soneta, ponekad ožive u Juditi trubadurske slike, ali sve to nikada ne zastire duboko poznavanje biblijskih tekstova, svetačkih legendi i patrističkih spisa.
(Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti. Od humanističkih početaka do Kašićeve ilirske gramatike 1604,1997)

Je li ljepota bila i zapreka?
Nešto je jamačno zagorčalo Marulićevu radost nad Juditom, iskazanu u proslovu 22. travnja i u pismima Jeronimu Ćipiku tijekom srpnja i studenoga 1501. Nastupile su, sve govori, zapreke u objaljivanju. Koje? Ivan Slamnig je 1970. nagovijestio da je Judita, poput Davidijade, izazvala cenzorska sumnjičanja, što je omelo njezino ranije tiskanje. […]
U slučaju Judite kamen spoticanja mogla je biti i kakva uočena nepriličnost u artikulaciji protagonistice spjeva: zamisao neporočne udovice iz svetopisamske predaje da svojim čarima “zamami” protivničkoga vojskovođu i da ga tom varkom ubije, makar je čin imao uzvišenu, spasonosnu svrhu. Vidjeli smo da se cenzor Inkvizicije okomio na neke pasuse u Instituciji, pa i na rečenicu, gdje se spominje Juditina sračunata obmana zavojevača. Mogli su biti zazornim i Marulićevi opisi njezina pomnoga tjelesnoga uresivanja radi rasplamsavanja Holofernove strasti te njezine vanjštine i ljepote, po kojoj je nalik “gospojama” iz profanih kanconijera.
(Mirko Tomasović: IV. “Judita”. – Marko Marulić Marul. Monografija, 1999)

Judita ipak nije kanconijerska gospoja

Analiza oblika prisutnosti petrarkističkih elemenata na različitim razinama književnoga djela pokazuje kako je Marulićevu opusu nepoznata tipična petrarkistička obrada amorozne situacije. Isto tako, za razliku od svjetovne petrarkističke lirike, u kojoj dolazi do osamostaljenja estetskog na tematskoj razini, Marulić instrumentalizira koncept ženske ljepote i elemente petrarkističkoga diskurza, uglavnom u religiozne ili didaktične svrhe. Stoga bi na već postavljano pitanje o tome je li Judita kanconijerska gospoja, koje je gotovo istoznačno s pitanjem Je li Marulić petrarkist?, definitivan odgovor ipak morao biti niječan.
(Tomislav Bogdan: Marulić i petrarkizam, 2002)

Judita kao typos Crkve

Ishod Juditina pothvata i aluzije na “posljednje stvari” kršćanskog nauka psihološki funkcioniraju kao ohrabrenje za odabir težega, manje privlačnog puta. Prema tome, Marulićeva je Judita u potpunosti religiozno angažirani spjev, koji valja čitati u svjetlu riječi iz njegova predgovora Evanđelistaru: “u čovjeku ne postoji ništa hvale vrednije od kreposti i ništa odvratnije od poroka”. Antički ideal kalokagatije i biblijski ideal pravednosti/svetosti Leitmotiv je Marulićeva opusa pa i Judite. Ona je typos Crkve u borbi protiv sotone, ona je paradigma militis Christi u trajnom boju protiv poroka.
(Branko Jozić: Marulićeva “Judita” kao “miles Christi”, 2002)

Ne treba nametati alegorijsko tumačenje

Umjesto pouzdanja u vojnu silu i ljudsku moć, Marulić primjerom Judite, žene koja je svojom vjerom nadjačala kako vojno nadmoćne neprijatelje tako i kolebljive muževe iz vlastitog kolektiva, zagovara bezuvjetnu vjeru u Božju moć, te potrebu moralne konverzije koja mora započeti sada i ovdje. Nizom svojih moralnodidaktičkih komentara Marulić je u samome epu kao i u bilješkama već izložio moralno-tropološki smisao starozavjetne historije. Eto razloga zašto Marulić ni na jednom mjestu ne progovara otvoreno o turskoj sili i zašto Juditi nije trebalo naknadnoga tumačenja. Kršćansku teologiju povijesti, koja se jasno razaznaje na dijegetskoj razini same priče, kao i u Akiorovim riječima, nije trebalo dodatno obrazlagati. Betulija nije poput Splita ili Klisa, Betulija jest sam Split kao i svi gradovi i zemlje sada i ovdje koji su izloženi zemaljskim moćnicima. Nabukodonozor je pak – onako kako ga je protumačio Jeronim – samo instrument svemoćne Božje ruke, bič Božji (Jr 25, 8-11) kojim se šiba naša poročnost, a pred njim je sav vojni otpor unaprijed osuđen na neuspjeh.
(Ružica Pšihistal: Treba li Marulićeva “Judita” alegorijsko tumačenje?, 2002)

Juditina dopuštena laž

U Marulićevoj Juditi laž je ključni pojam: Judita pomoću laži, prijevare mora pobijediti Holoferna kako bi spasila svoj narod i svoj grad. Ali laž je grijeh zbog kojega Bog kažnjava, onaj Bog koji je inače spreman spasiti svoj izabrani narod ako on nije griješio i ako se ponizi. Kako je moguće laž, tj. grijeh, pretvoriti tako da se promijeni funkcija laži, tj. da se izgubi bit teškog grijeha? U odnosu Judite i Holoferna tu proturječnost razrješuje molitva, kada Judita otkriva da njezina namjera i njezin čin (ubojstvo Holoferna) proizlazi od samoga Boga, koji otkrije da će Judita biti “sredstvo” kazne Božje spram Holoferna. Sve se to u tekstu epa pojavljuje više metaforički nego teološkom argumentacijom, ali tu argumentaciju ipak ćemo naći: kad čitamo ep, to odmah asocira na Marulićev tekst o laži koji se nalazi u Instituciji. Ondje čitamo vrlo nijansiranu definiciju laži. Dobro je poznato shvaćanje koje se nalazi u poglavlju pod naslovom O gajenju istine i izbjegavanju laži: […] “Kadšto je ipak nužno pretvarati se, zataškavati, pa i lagati, onda, naime, kad stvari budu tako stajale da će se ili morati počiniti još teži grijeh ili izgubiti još veće dobro ako se ne pribjegne laži.” Jedan od tih primjera jest biblijska povijest o Juditi.
(István Lőkös: Intertekstualnost u Marulićevoj “Juditi”, 2004)

Tko je ilustrirao prva dva izdanja?

Međutim, monogram M koji se pojavljuje na drvorezu s progonom crkvenih službenika [u 2. izdanju Judite,op. B. L.] nikako ne pripada Marku Maruliću. Njime se “potpisivao” plodni mletački grafičar Matheo da Treviso, čiji su drvorezi ušli i u riječki Misal iz 1531. godine. […]  Monogram Matije Trevižanina, inicijal M s po jednom točkom sa svake strane, višekratno se ponavlja na drvorezima u spomenutom Soardijevu izdanju Expositiones iz 1516. godine. […]
Premda moja potraga za ta dva drvoreza uSoardijevom izdanju Biblije, u kojem sam ih očekivao, nije bila uspješna, ona je dovela do drugog malog “otkrića”: naime, dva drvoreza iz prvog izdanja Marulićeve Judite 1521. potječu upravo iz Monteferratove biblijske serije koju upotrebljava i Soardi. Riječ je o drvorezu s prikazom vojnika u borbi i o drvorezu Judite koja nakon molitve izlazi sa sluškinjom spremna za svoj pothvat. Prvi je drvorez objavljen u Soardijevoj Bibliji dva puta, u 14. poglavlju Prve knjige o Kraljevima i u 13. poglavlju Prve knjige o Makabejcima. Drugi drvorez otisnut je na početku 10. poglavlja Knjige o Juditi. […]
Jer, da završim s parafrazom Ivaniševićeva zaključka, Marulić je bio obrazovan i plodan pisac, vjerojatno je imao nekog crtačkog dara i sklonosti likovnoj umjetnosti, ali nije bio grafičar i nije ilustrirao Juditu.
(Milan Pelc: Podrijetlo drvoreza Marulićeve “Judite” /1521–1523/, 2006)

Judite za kraj XX. stoljeća

Opisi Judite kakve nam nude Gavranov i Senkerov tekst dostatni su za raspoznavanje intertekstualnih veza koje su uspostavljene koliko prema starozavjetnom predlošku, toliko i prema Marulićevu spjevu. No oni preuzetim činjenicama traže uzroke i povode i oblikuju nove žene – Gavranova Judita je zlostavljana žena, koja je našla ljubav u naručju protivnika svojega naroda i kojega je ubila pod pritiskom javnoga srama. Njezinoj ljepoti nije pridana pozornost veća od ponavljanja epiteta. Senkerova Judita je hrabra i nepokolebljiva žena koja se pretvara u krvnika iz ljubavi prema svojemu pokojnomu mužu u osvetničkom pohodu neutješne udovice, koja gine iz političkih razloga, ali koja spremno daruje unutarnjem protivniku, Oziji i Ahioru, lažnu pobjedu nad svojim životom, kao što im je darovala i onu istinsku, nad Holofernom. Juditi je, jer je bila premoćna i preopasna, postumno dodijeljena vječna slava, a Oziji i Ahioru vlast i čast. Ona svoju ljepotu ne doživljuje kao svoju bit, ne treba je, ali je iskorištava, dok je se ona sama boji. Nju ne zanima kićenje i šminka, njoj je važna istina.
(Cvijeta Pavlović: Juditine metamorfoze /Marulić – Gavran – Senker/, 2007)

Simetrija i sedam narativnih događaja

Pravilnost Marulićeve Judite pojavljuje se u najosnovnijem obliku ako se izrazi kao minimalna priča prema Princeovim pravilima: Asirci su opsjedali Židove, zatim je Judita ubila Holoferna, i zatim su, zahvaljujući tome, Židovi prekinuli opsadu Asiraca. Prvi i drugi događaj statični su i međusobno oprečni (ima opsade – nema opsade), dok je drugi aktivan, događa se nakon prvoga te uzrokuje treći. Drugi događaj ujedno je ključan za radnju i dijeli spjev na dvije polovice.  […]
Gornji model može se dopuniti na različite načine, ovisno o interpretaciji onoga što se smatra važnim za spjev, a u ovakvoj razradi najvažniji su narativni događaji koji pokreću priču i koji se ne mogu izostaviti, a da se ne prekine radnja. Takvih je događaja u spjevu sedam, od kojih je jedan hipotetski, a ostali se pojavljuju točno jedanput u svakome pjevanju. Pritom je, uz iznimku posljednjih dvaju pjevanja, takav događaj u pjevanju centralan ne samo interpretativno jer pokreće radnju, nego i tekstualno budući da se nalazi u središtu pjevanja. Nakon uvodnoga, 1. događaja u kojem Nabukodonozor svladava Arfaksata, sljedećih šest događaja odvijaju se redom kako slijedi (u zagradi se nalazi broj pojedinog pjevanja i stihovnih redaka u kojima se događaj odvija): 2. Holoferno dobiva naredbu da krene u daljnja osvajanja (I, 151-160); 3. Asirci nailaze na otpor Židova (II, 141–192); 4. Židovi razmišljaju o predaji (hipotetski događaj; III, 185–248); 5. Judita dolazi u asirski tabor (IV, 165–210); 6. Holofernovo ubojstvo (V, 229–236); 7. bitka i pobjeda Židova (VI, 89–132).
(Lovro Škopljanac: Još o pravilnostima “Judite”, 2011)

Primjerna figura i primjerne figure

Objašnjenje Marulićeva izbora mogli bismo naći u analogiji političkog stanja u kojem se nalazi Juditin grad Betulija, opsjednut od Asiraca, i Marulićev rodni Split, okružen Osmanlijama; no s obzirom na pjesnikove moralnoteološke preokupacije i intenzivnu lektiru ranokršćanskih pisaca, nipošto ne treba zanemariti još jedan razlog: biblijska egzegeza od najranijih vremena vidi u Juditi i Holofernu utjelovljenu opoziciju vjere i idolopoklonstva, čistoće i bludnosti, poniznosti i oholosti. Kao i za Sv. Jeronima (u njegovu prologu biblijske knjige), Judita je za Marulića castitatis exemplum (primjer moralne čistoće); kao i za Prudencija (u Psihomahiji), ona je utjelovljena pudicitia (čednost). Važno je, dakako, i to da pripovijest o Juditi posjeduje znatan literarni potencijal (zaplet, dramatičnost, dinamičnost), što je Marulića kao književnika zasigurno privuklo i bilo dodatnim poticajem za vlastitu epsku preradbu. […]
U tri odulja kataloga nižu se primjeri ljepotica iz Biblije i klasičkih mitova (IV. pjevanje), svetopisamski i poganski pijanci i proždrljivci (V. pjevanje), hrabre žene iz biblijske i antičke povijesti (VI. pjevanje). Ukupno se u njima pojavljuje 40 primjernih figura, od kojih 16 iz Biblije, a 24 iz poganske antike. Dok se u nekim usporedbama i perifrazama doba dana (svitanje, suton) osjeća utjecaj rimskog epa, napose Vergilija, u postupku paraleliziranja biblijskih i antičkih egzemplarnih likova naslućujemo ugledanje na Danteov postupak u Čistilištu.
(Bratislav Lučin: Predgovor. – Marko Marulić: Hrvatski stihovi i proza, 2018)