Trideset četvrta Knjiga Mediterana održava se pod visokim pokroviteljstvom HAZU od nedjelje 25. rujna do subote 1. listopada 2022. godine u Splitu. Tijekom sedam dana trajanja međunarodne manifestacije održat će se dva znanstvena skupa i predstaviti izdavačka djelatnost posvećena Mediteranu.
Manifestacija započinje svečanim otvorenjem i tradicionalnim uvodnim slovom koje ove godine drži akademik Radoslav Tomić pod nazivom »Vlaho Bukovac u Splitu, slike mediteranskog grada«.
Tijekom manifestacije predstavit će se izdavačka djelatnost Ogranka Matice hrvatske u Zadru, Ogranka Matice hrvatske Rijeka, Gradske knjižnice »Juraj Šižgorić« u Šibeniku, »Od jematve do jematve« Gradskog muzeja Korčula, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzeja hvarske baštine, Ibis grafike iz Zagreba, Naklade Fakulteta hrvatskih studija iz Zagreba, Naklade Filozofskog fakulteta iz Splita, Naklade Bošković iz Splita, Naklade TAG i Zaklade »Karlo Grenc« iz Splita, te Književnog kruga Split.
Na Knjizi Mediterana, 28. i 29. rujna 2022. godine, održava se međunarodni znanstveni skup »KRUNO PRIJATELJ – o stogodišnjici rođenja« popraćen i izložbom »Kruno Prijatelj – četvrt stoljeća poslije« koja će kroz rukopise, fotografije, dokumente, knjige i umjetnička djela osvijetliti život i djelovanje velikoga znanstvenika, te ocrtati njegov duhovni i intelektualni profil. Organizatori skupa su: Književni krug Split, Institut za povijest umjetnosti, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Filozofski fakulteta Sveučilišta u Splitu, i Galerija umjetnina Split, a održava se pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Voditelj skupa je povjesničar umjetnosti dr. sci. Joško Belamarić koji u pozivnom tekstu piše:
Kruno Prijatelj rođen je u Splitu 1. srpnja 1922. godine u najljepšoj splitskoj baroknoj građevini, u palači Milesi, u kojoj je tada stanovao njegov djed po majci Vicko Tacconi, dugogodišnji ugledni direktor splitske bolnice. Otac Ivan Prijatelj (1881. – 1951.) bijaše srednjoškolski profesor matematike i fizike u Zadru i Splitu. U takvom obiteljskom ambijentu brzo je zaiskrilo zanimanje mladića za humanističke discipline, kojemu će duhovno gradivo biti s jedne strane hrvatsko rodoljublje, a s druge talijanska kultura prvih desetljeća stoljeća. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata prekida pohađanje redovnog studija povijesti umjetnosti i klasične arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje ton daje Artur Schneider (1879. – 1946.). Odlazi na dvije godine u Rim gdje mu među ostalima predaje Pietro Toesca, patrijarh suvremene talijanske povijesti umjetnosti. Tada Prijatelj odlučuje što će i kako dalje raditi. Zapazivši da dotadašnji pregledi povijesti umjetnosti u Dalmaciji najčešće završavaju razdobljem renesanse, a da je umjetnosti nakon XVII. stoljeća posvećen obično tek pokoji, Prijatelj je možda i usuprot svojim stvarnim afinitetima odlučio osvijetliti to zanemareno razdoblje domaće umjetnosti, pa je već 1947. godine doktorirao s »Barokom u Splitu«. Od 1944. do 1950. bio je kustos Abramićeva pa Rendićeva Arheološkog muzeja u Splitu. Potom s nepunih 28 godina nasljeđuje Paraća koji je otišao na Likovnu akademiju u Zagreb, na mjestu ravnatelja Galerije umjetnina; u malo manje od tri desetljeća uspjet će ostvariti niz od oko 150 izložbi, uz značajne retrospektive Vidovića, Tartaglije, Joba, Plančića, Deškovića.
Kontinuirano znanstveno i prijateljski kontaktira s G. Fioccom, A. Chastelom, B. Dorivalom, J. Bialostockim, osobito R. Pallucchinijem i T. Pignattijem. Njegov znanstveni curriculum najbolje se odčitava kroz guste bibliografske jedinice. U isto vrijeme predaje na sveučilištima u Parizu, Bologni, Trstu, Urbinu, Perugiji, sudjeluje na brojnim domaćim i međunarodnim kongresima i simpozijima širom Europe. Istodobno radi na više razboja: od 1972. godine honorarni je redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predavač na Postdiplomskom studiju Sveučilišta u Zagrebu – u Dubrovniku i Postdiplomskog studija Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu – u Splitu, a od 1979. – 1991. godine redovni je profesor splitskog odjela Filozofskog fakutleta u Zadru. Za svoj neumorni rad kojim je unaprijedio cjelokupnu hrvatsku povijest umjetnosti, integrirajući je u europsku, popularizirajući je u širokoj domaćoj kulturnoj javnosti, profesor Prijatelj dobio je niz priznanja u nas i u stranom svijetu. Za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1968. godine. Član je Accademia di belle arti u Veneciji od 1966., Istituto veneto di scienze, lettere e arti u Veneciji od 1986., Ateneo veneto u Veneciji od 1986., Accademia Marchigiana di scienze, lettere e arti u Anconi od 1990. godine, itd. Za svoj znanstveni rad dobio je Nagradu Matice hrvatske 1956., Godišnju nagradu grada Splita 1964., Nagradu »Božidar Adžija« 1967., Nagradu grada Splita za životno djelo 1981., Republičku nagradu za životno djelo 1984., Nagradu »Don Frane Bulić« lista Slobodna Dalmacija za životno djelo 1991., Zlatni grb grada Splita 1993. godine. U Dalmaciji je dugo bio usamljen u svojoj gotovo ortodoksnoj formalno-kritičkoj metodi analiziranja umjetničkih djela. Ime mu se najčešće vezuje uz pojam klasičnog Connoisseurshipa i gotovo bezgrešnu operativnost atributivne metode.
Čitajući brojne stranice bibliografije radova profesora Prijatelja, s iznenađenjem se prisjećamo koliko je mlada disciplina naša povijest umjetnosti: danas je nemoguće zamisliti »nevinost« čitavih razdoblja povijesti umjetnosti na hrvatskoj obali bez njegovih pojedinačnih otkrića i interpretacija, te bez sintetskih pregleda njihova razvoja. Dalmatinski barok i Ottocento spominjani su do Prijateljevih radova samo usput, kao da je nakon renesanse na ovim stranama zavladao muk umjetnosti sve do naših dana: putovnicu u barok i umjetnost XIX. stoljeća u Dalmaciji providjeli su nam tek njegovi radovi. S druge strane, sintetičkim djelima o »dalmatinskoj slikarskoj školi XIV.–XVI. st.« i nizom monografija – među kojima se osobito ističu njegova rekonstrukcija opusa Blaža Jurjeva Trogiranina, problemske obrade takozvanih Schiavona, našijenaca koji su u renesansnim i baroknim vremenima djelovali izvan zavičaja, studije o djelima mletačke umjetnosti u Dalmaciji, etc. – ne daje samo novu količinu »objašnjenja« pojedinačnih djela i poimanje cjeline u kojoj ona funkcioniraju, nego i nova mjerila kritičkog vrednovanja.
Značaj tema koje je obradio, stil pisanja i širina njegovih intelektualnih relacija otvorili su noviju hrvatsku povijest umjetnosti širim akademskim krugovima. Njegovo djelo postalo je zato mjera, čak i sinonim za određeni tip nacionalne povijesti umjetnosti.
Želja priređivača je osvijetliti Prijateljev život i njegovo djelovanje, o stogodišnjici rođenja. Kao što smo to učinili prilikom prošle godine održanog, veoma uspješnog znanstvenog skupa »LJUBO KARAMAN – pedeset godina poslije«.
Na Knjizi Mediterana, 26. rujna 2022. godine, u povodu stote godišnjice rođenja, održava se znanstveni skup »VESNA PARUN, stijena koju ispiru kiše« kojeg organizira Književni krug Split.
Vesna Parun (Zlarin, 10. 4. 1922. – Stubičke Toplice, 25. 10. 2010.) najistaknutija je hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. Pisati je počela vrlo rano, svoju prvu pjesmu »Pramaljeće«, napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu Anđeo čuvar. Slijedi pjesma »Zov« objavljena 1938. godine u časopisu Sjeme, glasilu splitske muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, pisala je dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.
Njene pjesme je na poljski prevela Łucija Danielewska u antologiji i u knjizi Morska róża: wiersze, 1998. godine.
Moderator skupa, prof. dr. sc. Krešimir Bagić u pozivnom tekstu piše:
Književno djelo Vesne Parun magistralno je poglavlje hrvatske književnosti. Riječ je o golemom opusu od stotinjak knjiga, nastalom između 1947. i 2010. godine – otvara se zbirkom Zore i vihori, a okončava dječjim igrokazom Rododo i rodada. Glavninu tog opusa čini poezija, a okružuju ju dramski tekstovi, basne, eseji, feljtoni, satire, polemike, autobiografski spisi, govori, aforizmi i dr. Uza sve najistaknutija hrvatska pjesnikinja prevodila je sa slovenskoga, bugarskoga, francuskoga i njemačkoga jezika (među ostalim Goethea, Heinea, Rilkea), a njezine su zbirke tiskane na bugarskom, francuskom, poljskom, ruskom, slovačkom, slovenskom i švedskom jeziku.
Pjesničko iskustvo Vesne Parun združuje snažnu emociju i raskošnu retoriku, lucidnu misao i gipku rečenicu, vezani i slobodni stih, sonet, epigram i pjesmu u prozi. Njezinu su pisanju pridijevane poetičke i stilske oznake novosimbolizma, nove osjećajnosti, modernizma, pannaturizma, psalmičnosti, feminilnosti, slikovitosti i dr. Budući da je ustrajno pisala gotovo osam desetljeća (prvu pjesmu »Pramaljeće« objavila je 1932. kao desetogodišnja djevojčica), njezin pjesnički glas, odnos prema temi i izričajni registri dožljavali su značajne promjene krećući se u rasponu od intimističkoga patosa i rapsodičnoga govora do satire, groteske i polemičkoga komentara dnevne politike.
Nakana je organizatora da se o stotoj obljetnici rođenja Vesne Parun iznova svrati pozornost na njezino djelo i djelovanje, konkretnije da se:
– potaknu nova čitanja njezinih tekstova, drukčiji hermeneutički opisi i
konceptualizacije opusa
– prouči dosadašnja pjesnička i stručna recepcija tog opusa
– kritički opišu i interpretiraju oni tekstovi koji dosad nisu bili u središtu
interesa (primjerice drame, proza, raznovrsne prigodnice)
– osvijetle literarni i ideološki konteksti u koje je taj opus smještan, načini na
koje je „upotrebljavan“, aporije kanonizacije i sl.
Sudionici skupa su: Ivan J. Bošković, Tvrtko Vuković, Branislav Oblučar, Slaven Jurić, Davor Šalat, Miroslav Mićanović, Andrijana Kos Lajtman, Tin Lemac, Ljubica Josić, Gabrijela Bionda, Anera Ryznar, Dubravka Zima, Krešimir Bagić, Miranda Levanat-Peričić, Sanja Knežević, Martina Kokolari i Leszel Malczak.
Pregled tema i programa ranijih manifestacija dostupan je ovdje.
